Branko Miljković

Rođen je u Nišu. Godine 1953. se preselio u Beograd, gdje počinje pisati pjesme i boriti se za njihovo objavljivanje. Njegove pjesme pokazuju utjecaj francuskih simbolista Valerija i Malarmea, kao i filozofije Heraklita. Pored poezije, pisao je eseje i kritike i bavio se prevođenjem ruskih i francuskih pjesnika. Dobio je Oktobarsku nagradu Beograda 1960. za zbirku Vatra i ništa. Krajem 1960. se preselio u Zagreb. Izvršio je samoubojstvo 1961.


Noć između 12. i 13. veljače 1961. godine, našla je tijelo srpskog pjesnika Branka Miljkovića obješenog o drvo u parku u centru Zagreba, u kojem je živio duže vremena. U vrijeme smrti imao je 27 godina. Službeni nalazi govore da je bilo samoubojstvo. Do danas, ne postoji konkretan zaključak o njegovoj smrti.

Uslijed geopolitičkih prilika u poslijeratnoj Europi, ime Branka Miljkovića nije poznato širem auditorijumu zapadne Europe. Branko Miljković je rođen u Nišu 1934. godine. Niš je u vrijeme Drugog svjetskog rata bio svjedok masovnih pogubljenja, što se odrazilo na mladom Miljkoviću i njegovoj poeziji koja je slijedila.

Njegov talenat i lakoća s kojom se koristio i igrao riječima nisu prošli neprimjećeni. 1953. godine s roditeljima se seli u Beograd, u koji Branko stiže sa stotinjak već napisnaih pjesama, i u kojem provodi narednih 8 godina pokušavajući se istaknuti u poezijskim krugovima. Ubrzo po dolasku upisuje se na beogradsko sveučilište, na Filozofski fakultet, i stvara prijatelje s drugim pjesnicima, Vaskom Popa i Ivanom Lalićem.

Mladi Miljković odbija članstvo i vezu s partijom, što je rezultiralo neobjavljivanjem njegovog pjesništva. Međutim, njegov uspjeh kod mladih je bio očigledan i pet njegovih pjesama je objavljeno u poznatom časopisu Delo, čiji je glavni i odgovorni urednik u to vreme bio niko drugi do Oskar Davičo. Ubrzo potom slijedi njegova prva zbirka pjesama 1956. godine, pod nazivom Uzalud je budim, i bila je uspjeh kod publike kao i kod kritičara. Pjesma je postala klasik, i jedna od najpoznatijih njegovih pjesama. Prema Miljkoviću, jednog je dana posjetio svog susjeda u Nišu i vidio na zidu sliku njegove preminule sestre. On se zaljubio u sliku s devojkom, i u njeno ime napisao ovu pjesmu, za koju je kasnije govorio da je trijumf pjesnika i života.

Često je viđan po kavanama u Beogradu, u kojem je Branko vodio boemski i bezbrižan život. Međutim uslijed stalnog konzumiranja alkohola, umio je pokazati i svoju agresivnu stranu kada je bio u pijanom stanju, zbog čega je stalno ulazio u tuče, koje je skoro uvijek gubio




. Ovakvo ponašanje ga je često dovodilo u neprilike s režimom koji nije želio tolerirati takve ispade. Na sreću, imao je puno prijatelja, pisaca, koji su u to vrijeme bili veoma bliski režimu i koji su ga izbavljali iz raznih neprilika. Kao rezultat ovakvog ponašanja i neprilika u koje bi upadao, uvijek bi govorio, kuneći se, da više nikad neće pisati. 1958. godine njegova druga kolekcija pjesama je objavnjena pod nazivom Smrću protiv Smrti. 1958. godine Jean-Paul Sartre posjećuje Beograd kao gost Srpske akademije znanosti i umjetnosti. Miljković prima posebno priznanje od francuskog filozofa, i njih dvojica su se nakon posjeta ubrzo sprijateljili.

U jesen 1960. godine Branko se našao u okruženju članova Partije i neprijateljske atmosfere. Čak i njegove bliske kolege su se okrenuli protiv njega, što je on teško podnosio, i donio odluku da zauvijek napusti Beograd, i nađe novi dom u Zagrebu, u kojem ga je čekao posao kulturnog urednika Radio Zagreba. Po odlasku šalje pismo novinama Duga i odriče se nagrada koje je dobio. U Zagrebu, Branko je nastavio pisati, ali i piti. U posljednjnoj noći njegovog života, viđen je kako je pio u društvu nekolicine djevojaka. Prema iskazu svjedoka, bio je veseo, čuli su ga kako je govorio da je završio s uobraženim urednicima, političkim ulizicima i partijom, i da je spremao objavljivanje nove zbirke pjesama. Ubrzo nakon polnoći, napustio je prijatelje za stolom, rekavši da se mora sastati s nekim. Sljedeći put kada je bio viđen, visio je na drvu u parku.

Neki kažu da se sam ubio, jer nije više mogao podnositi pritisak i ruganje, neki kažu da nije mogao da prežali sukob s Partijom zbog kojih se odrekao svojih pjesama i to sebi nije mogao oprostiti, neki kažu da je bilo samoubojstvo zbog neuzvraćene ljubavi. Postoji broj svjedoka koji su rekli da je bio vrlo pijan, i da je nakon napuštanja svojih prijatelja otišao u drugu kavanu gde je glasno pjevao srpske pjesme, i da kad su ga okružili hrvatski nacionalisti, ih je psovao. Ovo nikad nije bilo službeno uvršteno u izvješće o smrti.

U svojoj zbirci pjesama Izvor Nade, napisao je epitaf - ubi me prejaka reč. Skoro da zvuči proročki.

Za one koje volimo
Uzalud je budim

Budim je zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog između prstiju
budim je zbog reči koje peku grlo
volim je ušima
treba ići do kraja sveta i naći rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove
ovde
zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reči trgova budim je zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova
budim je zbog ove naše planete koja će možda
biti mina u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih između
dve bitke
kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice
nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore
budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog
drugih
budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati
pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me
nema
ta žena sa rukama deteta koju volim
to dete zaspalo ne obrisavši suze koje budim
uzalud uzalud uzalud
uzalud je budim
jer će se probuditi drukčija i nova
uzalud je budim
jer njena usta neće moći da joj kažu
uzalud je budim
ti znaš da voda protiče ali ne kaže ništa
uzalud je budim
treba obećati izgubljenom imenu nečije lice

Spavači


Budan ja kradem ono što oni sanjaju

Svest o zaboravu
NADA JE LUKSUZ. Večna noć u krvi
izmišljenom oku slepim zidom preti.
O vatro tamna iza sebe, ko prvi
da ljubim tako ljubim, ne mogu da se setim.
Zar znam šta sam znao zar znam šta ću znati:
skelet usamljeni izgubljeno ime
divno usklađene s prazninom što pamti
jalovost cveta i jalovost zime.
Ja sam zabrinuti ljubavnik tog cveta
što mami iz mene to sunce i prazninu
pretvara u slavuja, kad različit od sveta
predeo me tače i pretvori u prašinu.
Al zaboravom svet sam sašuvao i čuvam
za sva vremena od vremena i praha
O gde su ta mesta kada vetar duva
i pustoš pomera? Gde zvezda moja plaha?
Niskosti uzalud čeznu pesmu čitam
na kolenima predeo koji se otvara
u biću u kamenu praznom gde je skita
poslednja zvezda čiji sjaj ne vara.