Meša Selimović

Gost

Mehmed Meša Selimović (26. april 1910 (Tuzla) - 11. jul 1982
(Beograd)) je bio istaknuti srpski pisac iz Bosne i Hercegovine, koji je stvarao
u drugoj polovini 20. veka.
Dela
Posle prve knjige, zbirke pripovedaka „Prva četa“ (1950), s temom
iz NOB-a, objavljuje roman „Tišine“ (1961). Slede knjige, zbirka pripovedaka „Tuđa
zemlja“ (1962) i kratki poetski roman „Magla i mjesečina“ (1965).

„Derviš i smrt“ (1966) kritika je odmah oduševljeno pozdravila
kao izuzetno delo. Ovaj roman je napisan kao reakcija na tadašnji Titov režim koji
se vrlo često obračunavao sa političkim osuđenicima. I sam Mešin brat je bio na
Golom otoku, što je bio dodatni motiv. Radnja romana zbiva se u 18. veku u nekom
mestu u Bosni. Glavni junak je Ahmed Nurudin, derviš mevlevijskog reda. To je delo
snažne misaone koncentracije, pisano u ispovednom tonu, monološki, s izvanrednim
umetničkim nadahnućem, povezuje drevnu mudrost s modernim misaonim nemirima. Ono
počinje od religioznih istina kao oblika dogmatskog mišljenja da bi došlo do čovekove
večne upitanosti pred svetom, do spoznaje patnje i straha kao neizbežnih pratilaca
ljudskog življenja. Knjigu je posvetio supruzi Darki, koja mu je celi život bila
verni pratilac, prijatelj i podrška. Pisci iz Bosne i Hercegovine predložili su
da se Meša ovim romanom kandiduje za Nobelovu nagradu za književnost.

Roman „Tvrđava“ (1970) vraća nas u još dublju prošlost, u
17. vek. “Tvrđava“ je tu i stvarnost i simbol, a kao simbol ona je „svaki čovjek,
svaka zajednica, svaka ideologija“ zatvorena u samu sebe. Izlazak iz tvrđave istovremeno
je ulazak u život, u haotičnu stvarnost sveta, početak individualnog razvitka, otvaranje
mogućnosti susreta s drugima i upoznavanja istinskih ljudskih vrednosti. Kao i prethodni
roman, i “Tvrđava“ je ispunjena verom u ljubav, koja je shvaćena kao most što spaja
ljude, bez obzira na različitost uverenja, civilizacija i ideologija.

Nakon romana „Ostrvo“ (1974) koji obrađuje teme iz savremenog
života,slede dela: “Djevojka crvene kose“, “Pisci, mišljenja i razgovori“, “Za i
protiv Vuka“, “Krug“ i “Sjećanja“ (1976). Ovo poslednje delo je autobiografsko.
U njemu Meša S. opisuje mnoge važne događaje i ličnosti koje su na njegov život
uticale i ostavile neizbrisiv trag.

Dela

.Uvrijeđeni čovjek (1947)

Prva četa (1950)

Tuđa zemlja (1957)

Noć i jutra (filmski scenario) (1958)

Tišine (1961)

Magla i mjesečina (1965)

Eseji i ogledi (1966)

Derviš i smrt (1966)

Za i protiv Vuka (1967)

Tvrđava (1970)

Ostrvo (1974)

Krug (1983)

Gost

Tvrdjava

Ljudi su zla djeca, zla po cinu, djeca po pameti.
Iskustvo me naucilo da ono sto se ne moze objasniti samome sebi,treba govoriti drugome.
... Rodio se ovdje, e pa cudna mi cuda ! To je nesreca, a ne ponos.To
je razlog da covjek place, a ne da se raznjezava.Za cim je ceznuo
dvadeset godina, pobogu brate! Za ovom siromasnom zemljom, za pakoscu
sto u nama zivi duze i jace i od materinske ljubavi, za neodoljivom
potrebom da cinimo zlo kad god mozemo, za nasom divljom turobnoscu?...
"
Je li vam palo u oci kako se zovu nasa sela: Zloselo,Blatiste, Crni
Vir, Paljevina,Gladusa, Vukojebine,Vukovije< Kukavica< Jadovica...
sve cemer, sirotinja, glad, nesreca... A ljudi... Mozda zato sto smo po
prirodi zli, sto nas je Bog obiljezio. Ili sto nas nedace neprestano
prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da cemo naljutiti zle
sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda cudo sto se uvijamo,
krijemo, lazemo,mislimo samo na danasnji dan i samo na sebe, svoju srecu
vidimo u tudjoj nesreci. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti, biju nas, a
mi smo i na tome zahvalni."

" Dervis i smrt "

Psiholoski
roman o Ahmedu Nurudinu,koji se mijenja poslije ubistva brata
Haruna.Mijenja se citav njegov sistem vrijednosti, vjera u ljude,
nailazi na izdaju i u sebi i oko sebe. Kroz cijeli roman preovladava
njegova sebicnost i kukavicluk.Sve podredjuje sebi, posmatra svaki
postupak na taj nacin da samo vidi, koliko ce to uticati na njegov
zivot. Izdao je bjegunca Isaka. Poslije takvih postupaka, kod njega se
javlja kajanje,tako sto kasnije stalno razmislja o bjeguncu.Isto je
postupio i sa bratom.
" Znao sam, a ipak sam osjetio gadjenje i
prezir prema njemu kad je to ucinio.Bio je izvrsilac moje potajne zelje,
koja nije bila odluka, odluka je njegova, ali cak i da je moja, djelo
je njegovo."
Ovdje se lijepo vidi kako pravda sebe i prebacuje
krivicu na drugoga.U kasnijim primjerima se jos bolje vidi kako
razmislja samo o tome kako ce njegov postupak uticati na misljenje ljudi
o njemu. Zbog straha je potpisao dokument o hapsenju najboljeg
prijatelja Hasana.Mula Jusuf ( spijun ) podmece drugi dokument i on
zapravo potpisuje oslobadjanje prijatelja,iako to nije znao.Zbog toga
dobija sve zasluge i postaje kadija,iako zna da je potpisao dokument o
hapsenju.
Nekoliko puta se probudila njegova savjest.Kad je drzao
govor u dzamiji, zbog cega biva uhapsen,kad je sahranio brata i kada se
osvetio na lukav nacin.

Procitala sam i " Maglu i mjesecinu " ,
pripovijetka, odlicna psiholoska obrada licnosti,odlicni dijalozi.Radnja
je smjestena u vrijeme II svjetskog rata.Odnos ranjenika i zene
domacina,gdje je ranjenik smjesten,njihovi dijalozi.Drugi dio knjige je "
Zivot Mese Selimovica " od Radovana Popovica.Data kao interesantna
biografija u kojoj se nalaze teme svih Mesinih romana.Brat mu je
strijeljan zato sto je uzeo sto i ormar.

VIP Broj poruka : 5038 Datum upisa : 04.01.2011 Godina : 60 Lokacija : Beograd

meni omiljeni iz "derviš i smrt":

"...da mu kažem: sam sam, hafiz-Muhamede, sam i tužan. Pruži mi ruku i samo zaèas budi mi prijatelj, otac, sin, drag èovijek èija me blizina raduje..."

" Živi ništa ne znaju. Pouèite me mrtvi kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život."

Gost

BEOGRAD
- U Srbiji će biti obeležena 100. godišnjica rodjenja velikog srpskog
pisca Mehmeda Meše Selimovića, koji je rodjen u Tuzli 26. aprila 1910.
godine, a svojim delom osigurao pravo da ga svako zna, prisno kao da mu
je najbliži rod, kao Meša. Kada su na samom početku novog milenijuma
anketirani umni ljudi Srbije koja prozna knjiga treba da ponese epitet
da je najbolja što je u 20. veku napisano na srpskom jeziku, izbor je
pao na Mešin roman "Derviš i smrt" i da je samo to uradio ovim delom je
sebi obezbedio besmrtnost.

Ne treba se čuditi što je Srbija odabrala da Godinu
knjige i jezika obeleže dva jubileja - 100. godina od rodjenja Meše i
pola veka otkako je njegov zemljak po rodjenju i brat po izboru da sebe
vidi kao srpskog pisca - Ivo Andrić postao prvi dobitnik Nobelove
nagrade za književnost. Obojica su svojim delima načinili most izmedju
naše i islamske tradicije, a svoje zemaljsko bitisanje započeto u Bosni
okončali su u Beogradu i leže blizu jedan drugog u Aleji velikana. Od
Meše se kao akademika na sahrani (jula 1982) oprostio akadmeik Matija
Bećković, nazvanši ga "jednim od naših najkičmenijih i najzbijenijih
ljudi... iz koga je sinula jedna od najkristalnijih misli do koje smo se
vinuli...". Mešu je kao čoveka, zabeležio je jedan od njegovih
najbližih saradnika iz sarajevskih dana Risto Trifković, bolelo što nije
imao status značajnijeg pisca sve do pojave "Derviša" 1966. iako je do
tada imao pozamašan literarni opus kao i niz scenarija za filmove. To
delo, koje je našlo svoje mesto u literarnoj baštini celoga Balkana
(nedavno je snimljena francusko-tuska ekranizacija) jednoglasno je
osvojilo NIN-ovu nagradu i krenulo u pobedonsi pohod u svet osvajajući
podjednako pažnju čitalaca, književnih kritičara i teoretičara. Nije
bilo ni jednog zanačajnog imena sa jugoslovenskih prostora iz sveta
pisane reči da nije oštrio svoje pero na analizama, kritikamao,svrtima,
esejima, studijama posvećenih "Dervišu". Akademik Nikola Miloševć je ovo
delo označio kao "tragediju psihološkog karaktera" i "dramu gubljenja
psihičkog oslonca", dok akademik Predrag Palavestra, jedan od prvih
kritičara koji su pisali o "Dervišu", tvrdi da je u romanu "pisac
iskoristio islamsku tradiciju ali je ispod te odore veoma lako
prepoznati žvog, savremenog urbanog čoveka". Književni i pozorišni
kritičar Muharem Pervić zabeležio je da je "Derviš" "meditativna proza",
a prof. dr Jerkov misli da se uz "Derviša", ali i druga Mešina dela,
"može mudrije živeti nego po najboljim poukama filozofije ili religije".
Meša je ne samo u literarnim delima zagovarao toleranciju, humanost,
otpor nasilju, bezumlju, nepravdi, diktatu, totalitarizmu već je imao
smelosti da se u smutnim vremenima kakva su bile prve posleratne godine
suprotstavi diktatu Komunističke partije (čiji je bio član i aktivni
učesnik NOB-a) do tačke da bude iz nje isključen 1947.godine. Njegov
"greh" bio je neoprostiv za licemeran, puritanski, bigotni,
komunistički moral što se razveo od supruge iz partizana zbog bezmerne
ljubavi prema Darki Božić, s kojom je delio zle godine i progone i koja
je i decenijama posle Mešine smrti bila čuvar njegove literarne baštine.
Nije moglo da prodje ni jedno uručivanje nagrade koja nosi njegovo ime,
a ustanovljena je 1988. godine, da "Mešina Darka" nije bila prisutna.
Skromno, kao što je živeo, taj veliki gospodin, ponosni izdanak Srba iz
Hercegovine poturčenih, ali sa dubokom svešću o srpskim korenima i
identitetu, zabeležio je u sutonu svoga života: "živeo sam svakojako ali
većinom pošteno, a to me ispunjava zadovoljstvom". Mogao je u tim
kasnim godinama da vidi kako se "Derviš" seli iz knjige na pozorišnu
scenu, jer ga je dramatizovao velikan poput Borislava Mihajlovića
Mihiza, a šejiha Ahmeda Nurudima tumačio je legendarni Zoran Radmilović
za koga je rečeno da je "orijentalni Jozef K" (asocijacija na Kafkin
"Proces"). Kao što i danas "žive" na pozorišnim daskama Mešini romani
"Derviš" ili "Tvrdjava", tako će i njegove knjige i dalje žive i medju
čitaocima i poslenicima književne nauke. On će se okupiti 27 i 28 aprila
u Srpskoj akademiji nauka, Mešinom duhovnom domu, da osvetle iz novih,
ličnih uglova, njegov život i delo.

VIP Broj poruka : 5038 Datum upisa : 04.01.2011 Godina : 60 Lokacija : Beograd

Ne mogu da pričam šta je bilo u Hočinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, već što neću. Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvijerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti.
Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.

---------------------------------------------------------------------------------

Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.

Moderator Broj poruka : 3451 Datum upisa : 30.07.2010 Lokacija : Tu negde

''Tvrđava''

Selimovićeva
literarna tema i opsesija-čovjek i vlast-proizišla iz njegove vlastite
biografije i sudbine ,glavna je tema i romana ''Tvrđava'' .Poslije romana
''Derviš i smrt'' (1966.) Selimović je veoma brzo objavio roman sličnoga
roda i sadržaja.''Tvrđava je pandan Dervišu i smrti'' ,objašnjava on
.''Tvrđava je svaki čovjek ,svaka zajednica ,svaka država ,svaka ideologija
.''

''Tvrđava'' je ,kako je to i sam pisac rekao ,djelo o Ahmetu Šabi :''Glavni junak romana ,želi da nađe most do drugih ljudi ,da izađe iz tvrađve ,jer zna ,razdvaja nas i uništava mržnja ,održaće nas samo ljubav ,ili makar vjera da je mogućno ma kakvo sporazumijevanje među pojedincima i zajednicom .Vođen tom vjerom i željom ,on ostaje vedar i moralno čist!'' Selimović je radnju romana smjestio u muslimansku sarajevsku sredinu u 17.vijek ,poslije hoćinske bitke 1621. godine.Iako je vrijeme romana smjestio u 17. vijek ,ona se odnosi i na neko današnje ili jučerašnje vrijeme ,pa čak i na buduće .Sve ono o čemu se govori u ''Tvrđavi'' ,od hoćinskih to jest ma kojih ratnih iskustava ,ljudskih kriza ,do sukoba pojedinaca sa društvom ,sa sredinom u kojoj živi ,sve je to univerzalno.Sve se može desiti u ma kojem
društvu i u bilo koje vrijeme.Selimović je i sam rekao da je pišući ovaj
roman želio da napiše ''roman o našem savremenom društvu'' .Kao i Andrić i
Selimović prikazuje sliku orijentalnog muslimanskog čovjeka i svijeta .I
pored mnogih razlika između ova dva naša velikana ,Selimović upravo u
''Tvrđavi'' uvodi ono andrićevsko ,a to je da spaja svakodnevicu
sa istorijom i legendom .

Kao što smo već rekli glavni lik je Ahmet Šabo ,jedan običan čovjek ,vojnik koji poslije rata počinje novi život bez porodice ,jer svi su mrtvi ,''živote im je uzela opaka bolest koja je u to vrijeme vladala'' .Prikazujući njegovu sudbinu ,kao sudbinu jednog običnog čovjeka ,Selimović je prikazao ono što može da zadesi bilo koga od nas običnih smrtika .U svim Šabovim unutrašnjim
monolozima ,svim njegovim pasivnim radnjama i njegovoj otuđenosti od
spoljašnjeg svijeta ,Meša želi da nađe ono suštinsko u svakom postupku i
svakom njegovom nosiocu.Konfliktni odnosi koji se javljaju kod Šabe
prikazuju ljudsku sposobnost da odgovore na neka životna pitanja .A njegovo
unutrašnje izražavanje u trenucima otuđenosti i samoće prikazuju ljubav i
nježnost .

I na kraju u ovom zaključku da dodam još nešto o tome kakav je ustvari roman ''Tvrđava'' .To je roman rata i mira u njihovoj unutrašnjoj vezi kao ljudsko pojedinačno i ukupno iskustvo .''Tvrđavu'' je najbolje definisao ruski kritičar L.Anninskij :''Čitajući Selimovića vi sve vrijeme osjećate muslimanstvo ,ali vi takođe sve vrijeme osjećate da je stvarno roman ''Derviš i smrt'' širi od teme islama a ''Tvrđava to samo još upotpunjuje .''

VIP Broj poruka : 5038 Datum upisa : 04.01.2011 Godina : 60 Lokacija : Beograd

Prijateljstvo se na bira, ono biva, ko zna zbog čega, kao ljubav.M.Selimović

VIP Broj poruka : 5038 Datum upisa : 04.01.2011 Godina : 60 Lokacija : Beograd

Kad bi Bog kaznjavao za svako učinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo ni jedno živo biće.

Sve čemer, sirotinja, glad, nesreće...
A zašto je tako?
Ne znam. Možda zato što smo po prirodi zli,
što nas je bog obilježio.
Ili što nas nesreće neprestano prate,
pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se
da ćemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas.
Zar je onda čudo što se uvijamo, krijemo,
lažemo, mislimo samo na današnji dan i samo na sebe,
svoju sreću vidimo u tuđoj nesreći.
Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti.
Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni

Ne možemo uništiti sve što volimo,
uvijek će ostati mogućnost da nam to unište drugi...

Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo.
A kud ćeš veći razlog.

VIP Broj poruka : 5038 Datum upisa : 04.01.2011 Godina : 60 Lokacija : Beograd

Hiljadu nečijihsrećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više.
Hiljadu tudjih ljubavi bit ce kao ova, ali ova nikada vise.
Nikada - jedina konacnost.

"Ni sa kim istorija nije napravila takvu šalu kao sa nama. Najzamršeniji smo ljudi na svijetu. Do juče smo bili ono što danas hoćemo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo, stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više ni toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S’nejasnim osjećanjem stida, zbog porijekla i krivice, zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo u naprijed. Zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog riješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. A sve se plaća, pa i ova ljubav."

Broj poruka : 78 Datum upisa : 17.03.2013

"Sabur ti je kad gutas kiselo, ljuto i gorko, a na licu ti se nista sem osmjeha ne vidi"
(Mesa Selimovic)