Nacionalni park Zasavica .

Zasavica se nalazi u
jugoistočnom delu Evrope, u Srbiji, na području južne Vojvodine i severne
Mačve, istočno od reke Drine i južno od reke Save, na teritoriji opština
Sremska Mitrovica i Bogatić. Prirodno dobro se nalazi između 44° 52' 56'' i 44°
58' 04'' severne geografske širine i 19° 24' 07'' i 19° 36' 31'' istočne
geografske dužine (po Griniču). Prostorom dominira rečni biotop, koga čini
rečica Zasavica i pritoka Batar u ukupnoj dužini od 33,1km. U ekološkom nizu
smenjuju se vodeni i močvarni ekosistemi sa fragmentima poplavnih livada i
šuma. Ukupna površina rezervata je 1825 ha od čega je 675 ha u prvoj kategoriji
zaštite. Kičmu rezervata čine vodena površina kanalâ Jovac i Prekopac,
kanalisan i prirodni tok potoka Batar, kao i sama rečica Zasavica, koja preko
kanala Bogaz ima direktnu vezu sa rekom Savom. Zasavica se podzemnim putem
napaja i vodom iz reke Drine i gravitaciono sa planine Cer. Pripada Crnomorskom
slivu i jedno je od od poslednjih izvorno očuvanih močvarnih područja, idući od
severa ka jugu Srbije. Mirna i pitoma, kao reka ravnice, omogućila je opstanak
brojnom i raznovrsnom biljnom i životinjskom svetu. Da bi taj svet bio očuvan
sama Zasavica i njeno priobalje stavljeno je pod zaštitu Države 1997. godine,
kao prirodno dobro I kategorije od izuzetnog značaja, na predlog Zavoda za
zastitu prirode SrbijeNa nacionalnoj mreži zaštićenih područja Ramsara
(močvarna i druga vlažna područja prema Konvenciji o zaštiti močvarnih područja
koju je naša zemlja ratifikovala) Zasavica se našla na listi prioriteta za
nominaciju za Ramsarsko područje, a prema klasifikaciji Međunarodne unije za
zaštitu prirode (IUCN) kao područje upravljanja staništima i vrstama (Habitat
and species menagment area) ima IV kategoriju. Od 2001. godine Zasavica je
postala član Europark Federacije.

Zasavica je zaštićena kao
specijani rezervat prirode radi očuvanja prirodnog vodotoka i vlažnih staništa
sa značajnom raznovrsnošću flore i faune i prisutnim prirodnim retkostima i
ugroženim vrstama. Na ovom području do sada je zabeleženo preko 600 biljnih
vrsta. Najveći broj pripada grupi taksona širokog rasprostranjenja
(kosmopolitske i eurivalentne vrste), međutim, značajno je prisustvo retkih i
reliktnih vrsta koje na ovim prostorima rastu na granicama svojih disjunktnih
areala.


Posebno
je značajno prisustvo:


belog i žutog lokvanja (Nymphaea alba, Nuphar luteum),

• testerice (Stratiotes aloides),
  
• lokvanjića (Nymphoides peltata),
  
• močvarne koprive (Urtica
  kioviensis) i
  
• iđirota (Acorus calamus),
  
• prirodnih retkosti koje su, pored mešinke (Utricularia australis) i zuke
  trostrane (Schoenoplectus triqueter),
  istovremeno i vrste sa spiska za Crvenu knjigu flore Srbije. Na Zasavici
  rastu borak (Hippuris vulgaris),
  rebratica (Hottonia palustris),
  jezičasti ljutić (Ranunculus lingva)
  i panonski različak (Centaurea
  sadlerana) - endemska vrsta Panonske nizije. Ove vrste su
  uvršćene u prvi tom "Crvene knjige flore Srbije" kao krajnje
  ugroženi taksoni u flori Srbije. Prisutne biljne vrste izgrađuju različite
  tipove vegetacije. Glavno obeležje vegetaciji ovog područja daju bogate,
  vrlo često monodominantne sastojine testerice. Na lokalitetu pašnjak
  Valjevac zabeležena je retka i sve više ugrožena, močvarna zajednica Acoro-Glyceretum maximae.
  

Kada je reč o kičmenjacima,
vodotok je pretežno nastanjen ribama iz familije šarana (Cyprinidae). Ukupno je evidentirano 23
vrste riba iz 8 familija i 20 rodova, od čega su 20 autohtone, a 3 alohtone
vrste od kojh su dve vrste pokeklom iz Severne Amerike a jedna vrsta je
poreklom iz Azije (Kine).Kada govorimo o unešenim vrstama za Cyprnus carpio se
smatra da su ga Rimljani početkom nove ere doneli u Evropu iz Azije. Danas
posle tako dugog perioda boravka u evropskim vodama,šaran se smatra domaćom
vrstom. Među registrovanim vrstama 7 su na listi zaštićenih vrsta kao prirodna
retkost, poput Mrguda (Umbra krameri), gavčica (Rhodeus sericeus amarus), čikov (Misgurnus fossilis), vijun (Cobitis tenia) i dr. (Sl.glasnik RS,
50/93) Prema Međunarodnoj IUCN kategorizaciji 6 vrsta ima status ugrožena vrsta
(LR) 5 vrsta su ranjive vrste (VU) (.Mrguda, crvenperka, kesega, šaran, i dr.)
, 6 vrsta su retke (crnooka deverika, gavčica, žuti karaš i čikov) a 3 vrste su
sa statusom bez dovoljno podataka (DD). Kao deo realizacije projekta Povratak
autohtonih vrsta riba, u Zasavicu je izvršena reintrodukcija
soma (Silurus glanis)

Očuvanost izvornih pejsaža, autentična folkorna
obeležja i kulturno-istorijski spomenici predstavljaju Zasavicu kao jedinstvenu
i zaokruženu turističku celinu. Živopisna smena šuma, vlažnih livada, širokih
obala i same vode, bogatstvo biljnih i životinjskih vrsta, tradicionalan način
života na reci oslikan kroz folklor i svakodnevni život, istorijsko nasledje
koje seže u pradavna vremena, pruža posetiocima tokom cele godine posve retke,
privlačne i neponovljive turističke sadržaje. Odmor, rekreacija, plovidba,
osmatranje i proučavanje prirode u Specijalnom Rezervatu Prirode - Zasavica
može biti ostvariv i za Vas. Obrazovni programi za đake i studenate u cilju
proučavanja prirodnih vrednosti preporučuju se kroz jednodnevne i višednevne
boravke i stručno pripremljene programe i aktivnosti. Zbog svog biodiverziteta,
prisustva reliktnih, endemičnih i retkih vrsta i njihovih životnih zajednica,
nedovoljno podataka o nekim grupama organizama, kao što je slučaj sa insektima,
mogućnosti praćenja inter i intraspecijskih odnosa, interakcije abiotičkih i
biotičkih faktora, područje se može odrediti kao intersantno i pogodno za
naučna i stručna istraživanja. Sportskim ribolovcima je, na posebno uređenim
lokacijama i čekama omogućen, uz malo sreće, ulov lepih primeraka divljeg
šarana, štuke ili zlatnog karaša. Vožnja čamcima kroz samu Zasavicu za
ljubitelje foto-safarija pravo je uživanje pošto vas priroda nikada ne ostavlja
ravnodušnim, a kao posebna atrakcija nudi se eko hleb i mačvanska riba na
talandari Za individualne i organizovane posete sve stručne informacije i
vodičku službu obezbedjuje upravljač zaštićenog područja Pokret Gorana iz
Sremske Mitrovice. U periodu razvoja rasa osnovni uslov za očuvanje bilo je
korišćenje ritova, močvara, pašnjaka i šuma. Tipične vrste XVIII veka bile su
iz Velike
Mađarske Plavin i
poreklom iz šuma kraj dunavskih brda, kao i veliki broj crvene koja je pronađena na
istočnoj granici Great Hungarican Plain-a. Kasna zrelost, spor rast, nizak
procenat prirasta i povrh svega male količine mesa i podstandardna slanina
(vanklase), bile su karakteristike ove rase. Njihova prednost bila je otpornost
na oštre vremenske uslove i zarazne bolesti. Takozvana svinja koja se nije
razlikovala mnogo od vepra (divlje svinje) jer je bila izvanredan trkač i uvek
spremna na borbu, bila je najizdržljivija rasa u karpatskim planinama. Poludivlji
čopori šetali su šumama i pašnjacima tokom cele godine, krmače su se prasile u
brlozima koje su same prorivale u tršćacima i duboko u žbunju. Prasići su uvek
pratili krmaču, stasavajući u mlade svinje na oskudnim pašnjacima, provodeći
zime napolju, kopajući i rijući obradivo zemljište ili jedući žir dobijajući
malo mesa i slanine, postajući tako pogodne za klanje za dve godine starosti.
Šume sa žirom hrasta i bukova kora rasprostranjene na ogromnom prostoru bile se
mesto na kom se odvijao tov svinja. Kao rezultat široke upotrebe kukuruza,
preoravanjem šuma i pašnjaka u oranice drastično su se promenili uslovi za
čuvanje i hranjenje ove vrste svinja u drugoj polovini XVIII veka. U XIX veku
regulacija vodenih tokova još je ubrzala ovaj proces. Dolazi i do promena u
zahtevima tržišta, sve više se osećala potreba za masnoćom i slaninom dobrog
kvaliteta i manje masnim mesom. Josef Palatin je kao poklon primio čopor rase,
"Šumadija" od 10 krmača i 2 vepra iz Topčiderskog krda od knjaza Miloša
1833. god. Rasna stoka razvila se u domaću, stekla reprodukciju i znatno
doprinela razvoju nove rase svinja mangulica. Od tog vremena različiti tipovi
kuždravih svinja su naširoko držani u priobalnom regionu Mediterana, duž
Balkana do planinskih delova Mađarske. Sredinom XIX veka od ovih rasa razvila
se rasa mangulica koja je postala ekskluzivna vrsta u regionima gde se gaji
kukuruz. Postojale su neke razlike između životinja koje su držane u dobrim
uslovima od onih koje su bile u malim domaćinstvima na pašnjacima i koje su
hranjene žirom. Selekcija, briga o ukrštanju čopora kao definicija standarda
rase, karakteristika vrste i zahtevane osobine su sprovedene u delo. Vanredni
eksperti toga doba Bela Dorner Enesei i Ferena Csaky šef -a bili sa zaduženi
za rasu mangulica. Tokom aktivnosti organizacije nacionalnog udruženja za rase
životinja, nakon Drugog svetskog rata, počinje ponovni razvoj rasa, ali sa
drastično smanjenim brojem svinja mangulica koje su ustupile mesto mesnatom
tipu svinja. Kuždrave i divlje vrste svinja često su smatrane mangulicama,
međutim one nemaju zahtevane (osnovne) osobine koje ova rasa podrazumeva. Dakle
pojam mangulice je posebnost na prvom mestu određena obimom (poljem, prostorom)
za koje ovaj opis može biti upotrebljen onako kako treba za rasu. Sa tačke
gledišta strogo očuvanih gena nepomešane rase svinja, geni treba da odgovaraju
detaljnom opisu rase sačinjenom na početka XIX veka. U tom pogledu smatramo da
je pun pogodak rase mangulica, debeli tip svinje sa visokim kvalitetom mesa.

Masti i mesa, Mangulica ima
nizak stepen plodnosti, prosečno nosi 5-6 prasića. Krmača sa 9-10 prastića
smatra se vanrednim slučajem. Varijante mangulice, ako se posmatra čista rasa,
potpuno i kompletno opisana u dokumentima rase, su sledeće:[/fonBlond mangulica[/font][/b] - bela mangulica
[*]Swollow-bellied mangulica - mangulica lastavičijeg
stomaka (Sremska crna lasa)
[*]Red mangulica - crvena mangulica
[/list]


Stručno
mišljenje o nutritivnoj vrednosti klasičnih produkata svinje rase
"mangulice" uradio je Institut za higijenu i medicinsku ekologiju,
Medicinskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Svinjsko meso je u poslednjim
decenijama u poređenju sa nekim drugim vrstama mesa nepravedno zapostavljeno u
ishrani ljudi zbog predubeđenja da je mnogo masnije i da ima mnogo holesterola.
Međutim, u poređenju sa nekim drugim veoma omiljenim vrstama mesa kao što su
piletina ili junetina, posni delovi svinje mogu biti sa manjim sadržajem i
ukupnih kalorija i masti, često i holesterola. Sa druge strane, ono ima veliku
hranljivu gustinu: 100g svežeg mesa sadržano je 15-20g visoko vrednih
belančevina (40% ukupnih dnevnih potreba), jedan je od najboljih izvora
vitamina grupe B, a posebno tiamina (50% ukupnih dnevnih potreba), piridoksina
(20% ukupnih dnevnih potreba) i vitamina B12 (30% ukupnih dnevnih potreba) i
gvožđa (10% ukupnih dnevnih potreba). To je posebno važno za neke kategorije
kao što su deca u rastu i razvoju, trudnice, dojilje i sve žene u generativnom
periodu koje su veoma sklone hipohromnoj anemiji gde je unos proteina, gvožđa i
vitamina B12 krucijalan za prevenciju. Ispitivanja koja je na zahtev Saveznog
sekretarijata za rad, zdravstvo i socijalno starenje obavljeno u Naučnom
institutu za ratarstvo i povrtarstvo u Novom Sadu obuhvatila su 6 uzoraka
klasičnih produkata (vrat, but, krmenadla, sušena rebra, slanina, topljena
mast) svinje rase mangulice. Procena nutritivne vrednosti uzorka pokazuje da se
sadržaj proteina u 100g kretao od 14.99 do 21.84%. Procenat masti u svežem mesu
se kretao od 13.44 do 33.25%, u sušenim rebrima je iznosio 52.15%, a u slanini
86.21%. U poređenju sa tabličnim vrednostima uzoraka svinjskog mesa sa našeg
područja meso mangulice spada u one sa većim sadržajem proteina. One se za
većinu uzoraka kreće između 9.5 i 18.3g sa izuzetkom odmašćenih svinjskih
odrezaka gde iznosi 21.5g. Prosečan sadržaj masti u tim istim uzorcima kreće se
od 12.6 do 55.8g sa izuzetkom odmašćenih odrezaka gde iznosi 2.2g. Kada se
uporede rezultati u sadržaju holesterola, meso mangulice pokazuje sledeće
vrednosti: 42.5mg u uzorku krmenadle, 45.07mg u butu, 47.36mg u uzorku vrata. Komparativne
vrednosti prosečnih uzoraka svinjskog mesa sa našeg područja su 65-72mg i
58-95mg za uzorke sa područja Kanade. To znači da je sadržaj holesterola u mesu
mangulice u proseku za 50-75% niži u odnosu na prosek sadržaja holesterola u
svinjskom mesu drugih rasa. Poređenje sa drugim vrstama mesa pokazuje sledeće
rezultate: pileće meso sa našeg područja ima u proseku od 60 do 89mg / 100g
svežeg mesa, a goveđe meso 65-70mg. Podatci za američko područje su veoma
slični - pileće meso bez kožice ima sadržaj holesterola 66-81mg a juneće
59-76mg na 100g. Analiza masnokiselinskog pokazuje da se sadržaj zasićenih
masnih kiselina (palmitinska, steatinska, miristinska i laurinska) kreće od
41.5 do 43.4%, dok je pojedinačno najzastupljenija oleinska kao mononezasićena
masna kiselina sa 44.45-45.93%. Ostatak čine polinezasićene masne kiseline kao
linolna, linolenska i arahidna masna kiselina. U zaključku, analiza nutritivne
vrednosti klasičnih produkata svinjske rase "mangulica" pokazuje da
je sadržaj proteina prosečno visok, da je sadržaj ukupnih masti prihvatljiv
posebno sa stanovišta masnokiselinskog sastava, da je po sadržaju holesterola
meso mangulice u grupi mesa sa najnižom koncentraciom.

Biljke mesožderke ili karnivorne biljke ( Carnivorous plants) su biljke
opremljene organima za hvatanje i probavu malenih životinja, mesožderne
biljke; ukoliko je ulov kukac, što je najčešće, nazivaju se i
insektivorne biljke, tj. kukcožderke. Ove biljke ne mogu proizvesti
tvari neophodne za život procesom fotosinteze. Kako uobičajeno rastu na
područjima posebno siromašnima nitratima, taj problem rješavaju
iskorištavajući nitrate iz životinjskih bjelančevina. U tu svrhu
uslijedila je modifikacija listova kojima na aktivan ili pasivan način
love svoj plijen. Neke od ovih biljaka žive kao epifite – rastu i žive
na drugim biljkama ili životinjama ali ne kao paraziti već sami
proizvode svoju hranu, te su primorane nedostatak minerala i dušika
nadoknaditi hvatanjem i rastvaranjem insekta i drugih sitnih životinja,
koje koriste kao izvor tvari i energije. Da bi pojedine biljne vrste
bile svrstane u skupinu karnivornih biljaka moraju zadovoljiti slijedeće
kriterije: 1. Moraju biti sposobne privući plijen (npr. mirisom, bojom,
nektarom)
2. Moraju razviti posebne prilagodbe za hvatanje
životinja ( npr. zamka u obliku vrča s glatkim i skliskim stjenkama,
zamka u obliku školjke koja se može zatvoriti, zamka u obliku ljepljive
trake)
3. Moraju posjedovati posebne prilagodbe kako bi razgradili
uhvaćene životinje (npr. probavne enzime, simbiotske gljive, bakterije)
Ono
po čemu su jedinstvene su njihovi mehanizmi koji im omogućuju da
privuku insekta, uhvate ga, ubiju, razlože i apsorbiraju kao proteinsku
hranu. Atraktivna boja cvijeta privuče insekta koji se nađe uhvaćen u
klopci. Njihova životna staništa su tresetišta, močvare i karbonatne
stijene. Obilne kiše i malo hranjivih sastojaka su razlog zašto su ove
biljke adaptirane na ishranu insektima. Proteini dobiveni ovim putem
osiguravaju životni ciklus mesožderki. Najčešća su dva tipa klopka:
Aktivna klopka, koja se pomjera da bi uhvatila plijen , one su kudikamo
zanimljivije; naime njihovi listovi su tako preobraženi da aktivnim
pokretanjem uhvate i onesposobe plijen koji zatim razgrade uz pomoć
probavnih sokova.
Pasivna klopka se ne pomjera već mami insekta u
biljku gdje zatim biva uhvaćen, obično imaju dio lista preobražen u
strukturu nalik na vrč ili lijevak u kojem se nalaze probavni sokovi.
Životinja jednostavno upadne u takvu strukturu, utopi se i biva
probavljena.
Biljke mesožderke imaju životni ciklus kao i ostale
biljke cvjetnice. Mogu se razmnožavati seksualnim ili
aseksualnim(bespolnim) putem. Neke vrste se razmnožavaju vegetativnim
putem - formirajući pupoljke koji rastu i postaju identični roditelju
Osnovni procesi životnog ciklusa su: 1) Klijanje sjemena
2) Sazrijevanje biljke, najčešće tijekom jedne godine, ali za neke je to višegodišnji proces
3) Cvjetanje biljke
4) Oprašivanje biljke vrše najčešće insekti, rjeđe vjetar. Nastaje sjeme, pada na zemlju i proces se ponavlja.

Karnivorne biljke su vrlo specijalizirane i nemaju puno predstavnika u
biljnom svijetu. Svega nekoliko porodica ima karnivorne predstavnike, a
to su od poznatijih porodice Sarraceniaceae, Nepenthaceae, Droseraceae i
Lentibulariaceae. U flori Hrvatske možemo naći 8 karnivornih biljaka
svrstanih u četiri roda:

Rod: Aldrovanda L. - vodene stupice, Aldrovanda vesiculosa L. - mjehurasta vodena stupica (vodena biljka živi u močvarama)
Rod Drosera L. - rosike (na tresetištima), Drosera anglica Huds, Drosera intermedia Hayne, Drosera rotundifolia L.
Rod Pinguicula L. - tustice (močvarna mjesta i tresetišta) ,Pinguicula vulgaris L. - tustica kukcolovka)
Rod
Utricularia L. - mješinke (vodene biljke stajaćih voda) ,Utricularia
minor L. , Utricularia vulgaris L. ,Utricularia neglecta L. enerina
muholovka
Venerina muholovka ( lat. Dionaea muscipula, eng. Venus
flytrap) je najpoznatija biljka mesožderka na svijetu. Otkrivena je na
prijelazu 18./19. st. u Sjevernoj i Južnoj Karolini, u SAD-u. Biljka ima
rozetu prizemnih listova koji izrastaju iz kratkog podanka (rizome)
koji nije razgranat. Plojka lista neobičnom granom je prilagođena
hvatanju kukca. Plojka je sastavljena od dvije polovice (zaklopca) koje
na rubovima nose čvrste čekinje(zupce), koje su povezane glavnim rebrom i
mogu se brzo zaklopiti i tako uloviti kukca koji se kreće po unutarnjoj
strani klopke. Listovi venerine muholovke narastu od 6-15 cm. Cvjetovi
su bijeli, ima ih 3-10 na jednoj cvjetnoj stapci koja je visoka 15-45
cm. Biljke cvatu tek kad navrše 6-7 godina života. Zimi su listovi, pa
tako i cijela biljka, mali ili listova uopće nema i biljka prezimi
mirujući, a na proljeće iz podanka ponovo rastu novi listovi. Biljka
privlači kukce slatkim sokom (nektarom) koji se izlučuje na rubovima
klopke i crvenkastom bojom lista-klopke. Kad kukac sleti na klopku, ona
se neće odmah zatvoriti. Potrebno je da kukac hodajući dodirne i time
podraži dvije od tri osjetne dlačice, koje se nalaze u sredini svakog
zaklopca, blizu glavnog rebra. Tek tada se klopka brzo zatvori i ulovi
kukca. Ako kukac uspije pobjeći, klopka će se otvoriti polagano, nakon
otprilike dva sata. Ako je kukac ulovljen, biljka će iz posebnih
žlijezda izlučivati posebne enzime koji razgrađuju bjelančevine uhvaćene
životinje. Proces probavljanja traje od 4 do 10 dana. Jedan listić
odnosno klopka dok ne uvene može probaviti 3 do 4 insekta. Posebna
skupina žlijezda upija tako probavljene tvari koje biljka koristi kao
dodatnu hranu, osobito kao važan izvor dušika i fosfora. Važno je znati
da biljka ne ovisi o ovakvoj prehrani, ona je autotrofna zelena biljka,
kao i druge obične biljke, ima klorofil i asimilira. Može živjeti
mjesecima i bez dodatne hrane životinjskog podrijetla. Nakon probave
klopka se otvori, neprobavljene ostatke kukca ispere kiša ili otpuše
vjetar i klopka je ponovo spremna na lov. Svaki list može nekoliko puta
probaviti ulovljenu životinju i nakon toga se osuši. Iz podanka stalno
rastu novi listovi. S druge strane npr. Drossera sp.pl. posjeduje
modificirano lišće s mnoštvom dlačica koje luče ljepljivu tekućinu što
privlači kukce, a ujedno ih i pasivno zarobljava. Postoje i druge vrste
tih biljaka koje su razvile oblik ljevkastih stabljika u kojima se luči
tekućina bogatu probavnim sokovima. Kad jednom kukci u njih upadnu,
zarobljeni su i bivaju polako probavljeni.

Kućni uzgoj
Venerina muholovka najbolje raste u hladnom stakleniku,
pod staklenim zvonom ili na prozoru, ljeti joj odgovara temperatura
23-30 Celzijevih stupnjeva, a zimi 2-12 Celzijevih stupnjeva. Biljci je
obvezno potrebno barem 5 mjeseci hladnog zimskog vremena da bi
preživjela. U koliko nema hladnog perioda biljka će uvenuti i to je
gotovo uvijek razlog zbog kojeg venerine muholovke venu. Biljku preko
zime trebate staviti na hladno mjesto gdje nije potrebno puno svijetla i
mora se paziti da temperatura ne padne ispod 2 Celzijeva stupnja.
Budući da kao i sve karnivorne biljke, i venerina muholovka treba puno
vlage u tlu i zraku, biljku treba obvezno držati u velikom podlošku u
kojem uvijek mora biti 0,5 cm vode. Umjesto u loncu biljku možemo
uzgajati u većoj staklenoj posudi ili terariju. U tom slučaju na dno
treba staviti sloj silicijskog pijeska (6 cm) i na to sloj mješavine
treseta u koji se biljka posadi. Biljku ne smijemo saditi u običnu
zemlju za cvijeće. Za polijevanje se mora upotrebljavati ili čista
kišnica (makar u današnje vrijeme zbog zagađenog zraka kišnica nije
preporučljiva) ili destilirana voda. Nikada ne smijemo upotrebljavati
običnu vodu iz slavine jer ona sadrži vapnenac koji će neutralizirati
kiselost treseta. Venerina muholovka može rasti samo u kiselom tlu bez
minerala, pa će vrlo brzo uginuti ako je polijevamo običnom vodom.
Biljka se isključivo zaljeva u posudicu ispod tegle koja uvijek mora
imati barem 0.5 cm vode. Ako je biljka u terariju, onda treba paziti da
sloj pijeska na dnu bude uvijek u vodi, tako da treset bude u dodiru s
vodom i uvijek vlažan. Ljeti je naročito važno više puta dnevno
poprskati biljke ručnom prskalicom. Karnivorne biljke ne smijemo
prehranjivati umjetnim gnojivom zato što u njihovom prirodnom staništu
nema minerala i ukoliko to napravite biljka će uvenuti. Ukoliko Venerina
muholovka živi izvan kuće nema potrebe za hvatanje kukaca umjesto
biljke. Ali ako je u zatvorenom prostoru potrebno joj je hvatati kukce
te stavljati u klopku kako bi si biljka osigurala dovoljno minerala za
preživljavanje. Treba ju hraniti otprilike jedanput mjesečno. Kukac ne
smije biti preveliki je će inače klopka pocrniti i uvenuti. Najbolji
kukci su muhe, komarci, moljci te kukci slične veličine. Venerinu
muholovku nikako nemojte hraniti svinjetinom, teletinom, ribom ili
sličnim prehrambenim proizvodima. Klopka u svom životnom periodu može
probaviti oko 3-4 kukaca te nakon toga uvene. Kada biljci izraste
cvjetna stabljika potrebno ju je odrezati ukoliko želite da biljka ne
uvene. Ako želite sjemenje morate računati na to da postoji velika
mogućnost da biljka uvene, te ako ne uvene svakako će zakržljati. Ako se
odlučite na cvijet venerine muholovke morat će te ih umjetno oprašivati
kistom ako želite dobiti sjemenje. Razmnožava se sa sjemenom i
reznicama lista. Sjeme venerine muholovke dobro niće samo ako je svježe.
Lončić napunimo čistim tresetom i dobro namočimo kišnicom. Lončpć
stavimo u podložak s kišnicom i na površinu treseta rasporedimo sjemenke
i blago ih prstom utapkamo u treset. Sjemenke se ne smiju utisnuti
dublje od 2-3 mm. Lončić treba držati na temperaturi od 15-18 Celzijevih
stupnjeva i više puta dnevno prskati ručnom prskalicom (ne polijevati
kanticom jer će jaki mlaz vode isprati sitne sjemenke s površine
treseta, pa sjeme neće nicati). Obično treba 4-12 tjedana da sjeme
nikne. Kad biljčice malo ojačaju, treba ih presaditi pojedinačno u male
lončiće. Sijati je najbolje u travnju

Ako imate lijepo razvijenu biljku, možete je razmnožavati vegetativno
reznicama lista u rano ljeto. Biljku izvadite iz supstrata i odaberite
2-3 mlada, ali dobro razvijena lista. Odrežite ih oštrim nožem zajedno s
malim komadićem podanka iz kojeg listovi rastu. Reznice stavite u čisti
treset, a dobro je da gornji sloj bude živa mahovina. Treset nemojte
suviše stisnuti, a list stavite u njega tako da samo klopka viri iznad
mahovine. Lončić treba staviti u podložak s vodom na toplo mjesto (21-27
Celzijevih stupnjeva) i redovito prskati. Reznice dobiju korijene nakon
10 tjedana. Ne smiju biti nikada suhe, ali ni previše natopljene vodom
jer će istrunuti.

Tokom jesenjih istraživanja
rezervata Zasavica, u plavnoj zoni Valjevca pronađena je vrsta Aldrovanda vesiculosa L za koju se
smatralo da je iščezla u Srbiji, tako da je Zasavica sad jedino stanište ove
vrste u Srbiji. Porodica Droseraceae
u Srbiji prisutna je sa dva roda Drosera
koji naseljava sfagnu-mske tresave visokih planina i rod Aldrovanda.Zajedno sa rodom Utricularia (mešinki) pri-pada
karnivornim hidrofitnim vrstama Evrope.Ovo je monotipski rod i jedini
predstavnik vo-denih biljaka u okviru insektivorne familije Droseraceae.Aldrovanda
je reliktna vrsta poreklom iz terciara,koja naseljava pretežno tople stajaće
vode tropskog pojasa.Disjunktno je rasprostranjena u paleoa-rktičkoj,
paleotropskoj i australijskoj oblasti, što znači da nema celovitu pokrovnost
područja,već se sporadično pojavljuje. Nalazi se na Evropskoj crvenoj listi
flore.Ovo je submerzno-flotantna karnivorna biljka koja pliva ispod površine
vode, u stajaćim i sporotekućim plitkim vodama bogate vegetaciom. Prezimljava
kao cela biljka ili u vodu pupoljaka-turiona. U mnogim zemljama Evrope je
nestala. Prve podatke o prisustvu aldrovande navodi Josif Pančić 1884 god. za
okol Beograda-Makiš, zatim Jurišić 1889 za Veliko i Malo okno, poslednji put
zabeležena 1977 god na Obedskoj bari.
Već preko 30 godina aldrovanda nije zabeležena u Srbiji svrstana je u grupu
iščezlih vrsta.Razlog njenog iščezavanja je isuši-vanje bara i močvara, zatim
masovno zarastanje i širenje trsti-ka tj. smanjenje vodenog ogledala (kao kod
Obedske bare).Aldrovanda je višegodišnja slobodno
plivajuća biljka bez korena sa dužinom do 30 cm.Listovi pršljenasto raspoređeni
koji se na vrhu završavaju sa 4-6 bodljikavih izraštaja koji okružuju lisku
sastavljenu od dva poluluptasta dela koja se zaklapaju duž glavnog nerva.

Legenda kaže da je egipatska kraljica Kleopatra kožu negovala kupkama od magarećeg mleka. Ovaj retki ugođaj izabranici svog srca prirediće pobednik aukcije koja je 25. aprila raspisana u prirodnom rezervatu Zasavica kod Sremske Mitrovice. Na neobičnoj manifestaciji javnom mužom nekoliko desetina magarica prikupljeno je 70 litara mleka koje će biti ponuđeno na prodaju po početnoj ceni od 5.000 EUR.

– Privilegiju da svoju draganu okupa magarećim mlekom imaće samo jedan džentlmen. Jer, ovo radimo sad i nikad više – naglašava Slobodan Simić, upravnik Zasavice u čijem se sastavu nalazi jedina farma magaraca u jugoistočnoj Evropi.

Ubuduće će se magareće mleko iz Zasavice koristiti za spravljanje sapuna i krema za lice po francuskom i likera po belgijskom receptu. Posetioci su mogli da vide prve primerke ovih proizvoda, da probaju liker, ali i odličnu kobasicu od magarećeg mesa koje je vrlo slično telećem. Kobasice su pravljene po recepturi iz Italije gde živi čak 14 vrsta magaraca, za razliku od Srbije u kojoj obitava samo ovaj naš – balkanski magarac (Equus asinus asinus).

Uz magareće, tu su i drugi zasavički specijaliteti – slanina i kobasica od mangulice, sudžuk od podolca (stara vrsta govečeta), guščji paprikaš, riba pečena na talandari i čuveno prase mangulice, tri puta skuplje od običnog i znatno masnije, ali, kažu, neuporedivo ukusnije.

Rezervat Zasavica najveća je banka starih rasa genetičkih resursa Srbije. O čudima prirode na 1.800 hektara smeštenih u 33 kilometara dugim meandrima Save i rukavcima Drine TV kanal "Nacionalna geografija" dva puta mesečno emituje specijalnu emisiju. Svoj dom ovde su našle 23 vrste ribe, retka rečna meduza, ašov žaba, više od 250 vrsta algi, preko 180 vrsta ptica, tridesetak vrsta sisara.

Magarci kao brend

A do pre petnaest godina za Zasavicu nisu čuli čak ni ljudi u Sremskoj Mitrovici. I da se te 1995. u obližnjem selu Slobodan Simić nije zapio kod strica svoje druge bivše žene i mamuran odšetao do močvare od koje su seljaci decenijama zazirali, o magarećem mleku mogli bismo samo da sanjamo. Ali tadašnji poslanik Nove demokratije u saveznom parlamentu iskoristio je svoj uticaj i vlast je ubrzo Zasavicu proglasila za prirodno dobro od izuzetnog značaja, a staranje o njoj poverila Pokretu gorana Sremske Mitrovice, čiji je Simić predsednik.

I tako od 1996. otpočinje projekat uzgajanja autohtonih vrsta životinja u Srbiji. Posle mangulice, balkanske koze, bosanske buše, golovratih kokoši i drugih zaboravljenih rasa, u Zasavicu stigoše i magarci. Od švercera iz Sandžaka i s juga Srbije magarice su kupovane za 150 evra, a zahvaljujući aktivnim mužjacima Đuri i Paji, u čije smo se "prolećno ludilo" na licu mesta uverili, krdo je za par godina naraslo na preko sto grla.

– Naš cilj je da od srpskog magarca napravimo novi brend. Konkursom za prodaju 70 litara magarećeg mleka, koliko je dovoljno da se napuni kada za jedno kupanje, želimo da skrenemo pažnju na činjenicu da na našim fakultetima za poljoprivredu i veterinu ne postoje nikakva naučna saznanja o srpskom magarcu. Cena je visoka jer magarice daju malo mleka, svega 20 litara godišnje. Za samo jedno Kleopatrino kupanje njeni su podanici morali da pomuzu čak 300 magarica – kaže Slobodan Simić, dodajući da će, ukoliko bude više učesnika, svaki licitacioni "korak" biti skuplji za 500 evra.

Kupanje 5.000 evra

Sudeći po prvim reakcijama, borba će biti žestoka, a za kupanje u magarećem mleku, koje će po svemu sudeći koštati i više od 5.000 EUR, za sada su veći interes pokazale estradne umetnice nego "džentlmeni". Inače, ceo prihod od aukcije namenjen je za opremanje kampa kapaciteta 50 mesta, a u tu svrhu krčenje šume na prilazu rezervatu već je počelo.

I tako, dok je ljudi, biće i magaraca. Ne kao u Mesopotamiji gde su ove životinje poštovane poput božanstva. Ali ni u onom pogrdnom smislu u kom najčešće izgovaramo ime ovih dugouhih kopitara. Jer, iako su spori i samo u izuzetnim slučajevima mogu dostići brzinu od 50 kilometara na čas, magarci, suprotno predrasudama, nisu ni brzopleti, a još manje su lenji. Opez, istrajnost i skromnost, kada je reč o hrani i uslovima života – dovoljna im je nadstrešnica i malo sena – samo su neke od magarećih osobina koje nam ne bi bile na odmet. I koje bi nam značile i više od aranžmana sa MMF-om.

Kad bismo umeli tako da živimo, možda bismo jednoga dana ostvarili i Napoleonovu zamisao:

- Više vredi vojska magaraca koju predvodi lav nego vojska lavova koju predvodi magarac.

Mleko bez bakterija


Magareće mleko ima 60 puta više C-vitamina od kravljeg i najsličnije je ljudskom mleku. Čuva se smrznuto, a pije se sirovo, bez kuvanja jer nema nijednu bakteriju. U sebi sadrži antialergene koji lekovito deluju na astmu i bronhitis, a koristi se i kao afrodizijak. Slobodan Simić kaže da svaki dan popije 100 grama.

Slanina 10, kobasica 20 evra

Zasavica se finansira sredstvima opštine Sremska Mitrovica i prodajom sopstvenih proizvoda koja se obavlja isključivo u rezervatu. Kilogram slanine od mangulice, nagrađene zlatnom medaljom na ovogodišnjem Sajmu poljoprivrede u Novom Sadu, košta 1.000, a kobasice 2.000 dinara, dok je kobasica od magarećeg mesa nešto jeftinija. Bogata ribom Zasavica je i raj za pecaroše, a dnevna dozvola košta 400 dinara.

Istraživački kamp


Tokom jula ili avgusta u Specijalnom rezervatu prirode Zasavica svake godine održavaju se istraživački kampovi u organizaciji Naučno-istraživačkog društva studenata biologije "Josif Pančić". Ucešće u kampu uzima 15-25 studenata biologije koji rade na istraživanju ukupnog diverziteta rezervata. Smeštaj je na pašnjaku Valjevac u podignutom objektu Vidikovac odakle istraživači svakodnevno odlaze na teren u cilju inventarizacije diverziteta flore i faune. Po povratku sa terena uzorci se obrađuju na fakultetu, a zatim se Upravi rezervata dostavljaju izveštaji. Pored redovne inventarizacije diverziteta u poslednje dve godine obavlja se prstemovanje ptica standardnim ornitološkim metodama. Tako da je sad rezervat ušao u Evropsku bazu podataka i postao još jedan punkt gde se prstenuju ptice u cilju praćenja migracije ptica u Evropi.

Podolsko goveče potiče direktno od Evropskog
divljeg govečeta, tura Bos
primigenius Bojenus. Ova i njima slična goveda bila su
raširena u prošlosti na ogromnom prostoru od Ruskih stepa do severnog
Jadrana. Gajena su u Podoliji (otuda im ime), Voliniji, Galiciji,
Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj, Vojvodini i Slavoniji. U Italiji ima
nekoliko rasa sličnih podolskom govečetu koji se odlikuju dobrim tovnim
osobinama. Prema Bodou (1986) jedino je italijanska rasa [i][font=Arial]Maremmana srodnik podolskog govečeta.
Postoje podaci da su od XIV do XVIII veka iz Panonske nizije terana hodom
velika stada podolskih goveda u veće gradove. Srednja Evropa, gde su
stizala u dobrom stanju, Venecija, Nirnberg, Ausburg i Beč bili su poznata
tržišta na kojima su ova goveda cenjena zbog mesa. Međutim u XVIII i XIX
veku smanjuju se površine pašnjaka na kojima se ona gaje zbog širenja
oranica. U takvim novim uslovima podolsko goveče postaje glavna radna
snaga za obradu zemlje, a na teškim ritskim crnicama nije im bilo premca. Podolska
rasa iz Vojvodine uticala je na stvaranje kolubarskog govečeta u Srbiji u
području gornjeg toka reke Kolubare i na govedarstvo Bosanske Posavine,
gde je gajeno posavsko goveče ili posavska gulja. Prodorom simentalaca u
Vojvodinu, podolac je poslužio kao osnova za stvaranje domaće šarene rase,
primenom metoda pretapajućeg ukrštanja. Podolska rasa spada u krupna
goveda. Dlaka je jednobojno siva, sa tamnim senčenjima na vratu, trbuhu i
spoljašnjim stranama udova. Ima izuzetno velike rogove u obliku ilire,
čija dužina može biti i 1 m, a raspon rogova i do 1,5 m. Ova se rasa
odlikuje čvrstim papcima i nogama pravilnih stavova, suvih zglobova sa
snažnim tetivama i dugačkim korakom. U pogledu fizioloških osobina,
podolsku rasu karakterišu kasnostasnost i niska proizvodnja mleka i mesa.
Od svih njenih proizvodnih svojstava, najbolje je izražena radna
sposobnost, koja je međutim, u uslovima intenzivne poljoprivredne
proizvodnje izgubila na značaju. Na malim posedima radne volove podolske
rase potIsnuli su od njih brži konji, a na narednim gazdinstvima
mehanizazija. Proizvodnja mleka je vrlo niska. Praktično se može reći da
je količina mleka tolika da obezbedi ishranu teleta. Tovna sposobnost
podolaca je takođe slaba. Poznato je da za jedinicu prirasta troši više
hrane, i da u unutrašnjim šupljinama taloži više loja u kasnijem dobu.
Meso je suvo i žilavo. Podolac je odgajan u najekstenzivnijim uslovima. Za
letnju ishranu korišćeni su pašnjaci koji su najčešće od jula i avgusta u
sušnim godinama bez zelene trave. Posle skidanja useva, korišćena su
strnjišta, kukuruzišta, repišta... i tako do duboko u jesen. Zimska
ishrana bila je još oskudnija, najčešće na slami i kukuruzovini. Samo u
retkim slučajevima dodavana je zrnasta hrana, isključivo oteljenim kravama
ili volovima pred početak radova. U takvom sistemu ishrane i nege,
podolac, izvanredno prilagođen sredini panonske ravnice, davao je adekvatnu proizvodnju u skladu
sa pruženim uslovima. Od ostalih osobina koje karakterišu ovu rasu,navode
se sledeće: Sposobnost adaptacije na klimatske prilike
Otpornost na bolest (pri kontroli na
tuberkulozu, otpornost je ustanovljena u 4,2% slučajeva kod grla podolske
rase, a 17,7% kod simentalaca)
Sposobnost kompenzacije posle nepovoljnih uslova

Lako teljenje, praktično potpuno bez pomoći
Dobre materinske osobine



Pokret
gorana Sremska Mitrovica je 1998. godine započeo uzgoj goveda Podolske rase.
Prvi primerci na Goransko-ribolovačko jezero stigli su tokom proleća kao pokon
ekologa iz Mionice Pece Petrovića. U Zasavici podolci se gaje pušteni na
pašnjaku Valjevac površine 300 ha, gde se trenutno nalazi 50-ak primeraka. Danas
se podolska goveda uzgajaju u: Bačkoj Topoli (Sabolš Tružinski, 200 kom), SRP
Zasavica (50 kom), i Vršcu (Jovan Bradvarović, 30 kom). Sva grla Podolske rase
su obuhvaćena programom očuvanja životinjskih vrsta, a u okviru Ministarstva za
poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo Republike Srbije.